Amerika i Engleska biće zemlja proleterska!

.

07.05.2010.

202jka je šaptom pala

Čekao sam da se misli slegnu pa da napišem nešto o bezobraznom i malograđanskom potezu RTVFBiH, gdje su u roku par sati ugasili jedan od najprepoznatljivijih simbola grada, dobitnika Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Radio 202. Bio je to radio koji je preživio svašta: promjene frekvencije, vlasti, društva, a bio je aktivan i u najgorim danima rata u Bosni i opsade Sarajeva... I onda je šaptom pao.

I poslije više od sedam dana ne znam na koga bih prije bio ljut; ponajviše sam iznerviran ponašanjem Džemala Šabića, generalnog direktora RTVFBiH i predsjedavajućeg Poslovodnog odbora koji nije prstom mrdnuo da spasi četrdeset godina glasa omladine u Sarajevu i BiH četiri duge godine, otkako je donesena odluka Parlamenta BiH o dodjeli samo jedne frekvencije entitetskim emiterima i kada je postalo jasno da u Sivom domu neće moći postojati i 202jka i Radio Federacije. Isti taj Poslovodni odbor je na sjednici od 29.04. donio odluku kojom se 202jka gasi istog dana u 20h. Džemal Šabić, čovjek koji je smatran jednim od nas jer je prije nego što će postati generalni direktor RTVFBiH nešto deverao oko dokumentaraca pa je samim tim bio nebitan upravi RTVFBiH, znao je povremeno svratiti u našu redakciju da "popije kafu sa normalnom rajom", prelista Oslobođenje, odigra koju partiju stonog tenisa... Džemo se činio normalnim, tako da mi je bilo drago kada sam saznao da je prošle godine postavljen na mjesto vršioca dužnosti direktora Federalne radio-televizije. Mislio sam da će doći do promjena na Federalnoj, da je vrijeme nerazumijevanja prošlo jer je na najvišu funkciju postavljen neko mlađi, pametniji, sposobniji... Mislio sam da će i 202jka dobiti neophodnu podršku u zgradi u kojoj je većina za nas znala reći da smo "padavičari" koji puštaju "šejtansku muziku" i "puše droge". Nisam bio u pravu. Džemo se svojim nereagovanjem samo pridružio istom načinu razmišljanja koji u Sivom domu postoji godinama, ako ne i desetljećima, a koji je zaslužan za gašenje svakog projekta koji imalo štrči van prosjeka ili u tranziciji u kapitalistički način razmišljanja ne donosi profit od sponzora, pa makar to bile ćevabdžinice i teretane. Ne treba ipak svu krivicu svaliti na Šabića; on se samo poveo primjerom drugih, koji su nakon 202jke koju su iskoristili kao odskočnu dasku za svoje projekte vrlo lako znali promijeniti svoj stav prema ovom kultnom radiju i tako ugristi ruku koja ih je hranila.

Znam da će većina reći da se zakon mora poštovati; ono što mi nije jasno je slijedeće: kako je moguće da se taj isti zakon nije poštovao četiri godine, da bi se implementirao u istom danu? Koga je to bilo strah reakcije uposlene omladine na 202jci? Kakav je to smrtni strah u Poslovodnom odboru da se urednicima emisija na 202jci ne dozvoli da se oproste od slušalaca kako treba, da im se ne da dovoljno vremena da se pozdrave sa prostorom u kojem su većina njih godinama za užasne honorare (citiram jednog bivšeg urednika: "dosta za ćevapa i jabuka") ostavljali sebe, provodili tu dane i noći, odricali se normalnijih uslova života na drugim radio stanicama radi želje da se, u gradu u kojem je sve više poslovnih centara, prodavnica i kafančura, a sve manje bilo kakvog kulturno-obrazovnog sadržaja, pruži kvalitetan muzički program za mlade? Sramotna je bila i ponuda RTVFBiH po kojoj bi 202jka dobila dva sata dnevno u programu Radija Federacije "kako bi se ipak sačuvale medijsko-kulturološke tekovine i posebnost Radija Sarajevo 202", što je svakoj razumnoj osobi neprihvatljivo, jer bi to značilo punu programsku i uredničku kontrolu Radija Federacije, koji je poznat nedostatku sluha i znanja o osnovama uređivanja omladinskog programa.

Jednako sam ljut i na gradsku upravu. "Rekli pa porekli", obećavali da će 202jci pružiti podršku, obezbijediti najmodernije uslove, dati na korištenje frekvenciju PEP-a (bivšeg Radija 99 koji je Grad želio otkupiti), pričali kako će ostaviti 202jku u rukama mladih ljudi, zaposliti ih, otvoriti nova radna mjesta... Par mjeseci kasnije se priča promijenila; došao je stranac sa novcem, PEP je prodat Al-Jazeeri, a 202jka je prestala postojati čak i u planovima. Tranzicija u kapitalističko društvo nam je tako promijenila standarde - nekada smo strendžerima prodavali maglu u vidu sarajevske Vijećnice, a sada? Sad im prodajemo kampuse univerziteta, muzeje umjetnosti, koncertne dvorane, omladinske radio stanice...

Konačno, želim se obratiti i svima koji su se skupljali u razne Facebook grupe koje su zimus stale u odbranu 202jke. Samo grupa "Peticija protiv ukidanja "Radio 202" Sarajevo" broji 9609 članova. Posljednji post na zidu grupe kaže "E baš neće", 19. marta. E, baš hoće, moji Facebook revolucionari, i jesu a vi niste ni primijetili, jer ste u međuvremenu našli druge, veće grupe, pa tako virtuelno u udobnosti svog doma izlazite na proteste, podržavate bolesne i umiruće, potpisujete peticije za ovo i protiv onoga, ne bi li se osjećali kao superheroji u borbi protiv nepravde uz pomoć tastature i miša. Na internetu je izgleda sve dozvoljeno i svako ima muda... Uposleni na 202jci su trebali shvatiti da je virtuelna podrška ipak samo virtuelna na "po prave" protestima zimus, kada se od ovih hiljada ispred Katedrale pojavilo samo dvadesetak ljudi kojima nije bilo mrsko zamijeniti toplotu kuće i anonimnost interneta za sarajevski minus.

Tako je 202jka šaptom pala, par dana prije osamnaeste godišnjice 2. maja, kada je su Sarajevo i Bosna isto tako mogli pasti. Čudi li onda što su samo ti isti borci iz maja '92. spremni na pravu borbu za svoja prava, i što niko, ali baš niko nije ustao u protest protiv nepravde i licemjerja, kako u njihovom slučaju, tako i u slučaju 202jke, u državi u kojoj su revolucionari na Facebooku, borci vandali a svi smo pošteni pa koga prvi prevari?

Radio 202 je nakon 39 godina postojanja ugašen 29.04.2010. u 20:03. Radio 202 je nakon 39 godina postojanja ugašen 29.04.2010. u 20:03. Program su odjavili moji prijatelji, dugogodišnji radnici i urednici emisija u programu 202jke, Arnel Sharan Šarić, Mirza Tread Šišić i Zlatko Zlijay Duraković. Na 93,1 se više ne čuje ništa, u redakciji, montažama, režiji i studiju vlada tišina i mrak. To je kod nas, čini se, jedino prirodno stanje stvari.

06.05.2010.

Kako se ne piše književna kritika

"Spustimo li se na zemlju; među ljude, glupe i pametne, a takav niko nije permanentno, koji čitaju Andrića i Lovrenovića, koji žive život svakidašnji, u njima, kroz njihove karaktere i djela, bez obzira na imena njihova, prepoznat ćemo samo utjecaj zlih ili plemenitih ideja! Stoga je veoma, veoma bitno koje i kakve ćemo ideje posijati u ružu vjetrova koji nas svakodnevno zapahnjuju. Evo tri priloga koji pokazuju kakve ideje i vijavice jezive hladnoće sa visova Andrićeve «IQ planine» opahnjuje humnu dolinu gdje počiva duh Dobrih Bošnjanja."
Nedžad Latić, "Ikona mržnje u hramu Dobrih Bošnjana", bosnjaci.net

Hvala Nedži, uz molbu da se pusti pisanja i prihvati nečeg drugog. Zašto?

1. valja znati kako se koristi tačka, zarez, tačka-zarez, uskličnik i ostali znakovi interpunkcije.
2. nek' nam je vala rek'o da niko nije permanentno glup a ni permanentno pametan.
3. kad smo već kod korištenja riječi kao što su "permanentno", super je to - osim kad knjiške izraze skupljaš iz best of pjesama "Mirzinog jata".
4. "imena njihova" - inverzija je grdna i u poeziji, a kamoli u kritici.
5."život svakidašnji" - zanima me ko to živi "život nesvakidašnji" - meščini da i Nedžo kao i ostali intelektualci kaki, piški, spava i jede svaki dan, baš kao i mi smrtnici koji živimo svakidašnje.
6. nisam siguran da se ideja može posaditi u ružu vjetrova, pa čak ni figurativno.
7. nisam siguran da ruže vjetrova "zapahnjuju". Osim ako nije u pitanju mirisni album Zlatana Stipišića Gibonnija "Ruža vjetrova" u izdanju Croatia Recordsa iz 1996.
8. e siguran sam da dolina ne može biti humna, hum je sinonim za brdo, a gdje su brda, tu nema doline, Nedžade, da ga jebeš.
9. vijavica ne može "opahnjivati", osim ako ne slušaš mirisni album Zlatana Stipišića Gibonnija "Ruža vjetrova" u izdanju Croatia Recordsa iz 1996. usred sniježne mećave.
10. čuo sam za Konjuh-planinu. Za IQ planinu nisam.
11. ako duh dobrih Bošnjana počiva, onda ga bi ga vala i ti mogao pustiti na miru umjesto da ga spominješ kad god zatreba naložit' mase nepismenim baljezgarijama. Živ bio. Eh da, još jedna stvar: Bošnjani nije isto što i Bošnjaci, nit' će ikad bit'. Da ga jebeš.

Neću više čitat' Nedžada na sabahu, obećavam...

20.04.2010.

Shameless self-promotion

Nije što je naš, al' je najbolji:

17.12.2009.

Pos'o, kuća, kuhinja

U državi u kojoj misle da je ovo baklava:



...a gdje je ovo prehrambeni standard:



(Apetita vid'lo nije.)

Onaj koji ovo napravi...



... je stvarno mangup.



(Autor bloga u autobusu koji koriste samo bivši umno oboljeli iz lokalne, nedavno zatvorene ludnice i strani studenti.)

01.12.2009.

Dragoj mojoj BiH

Prije par dana naletih na članak koji je napisala Kelly Chroninger, jadnica koja je osuđena našim tvrdim glavama predavati kao lektor na Anglistici. Kelly inače ima Fullbrightovu stipendiju, radi i kod Ganića (plata nije nešto, 2000 KM, al' je redovna) i s vremena na vrijeme joj nedostaje domovina. Članak možete pročitati na slijedećem linku (copy/pasteajte jer ne rade linkovi na bloggeru):

Stories from the Road: Teaching in Sarajevo: http://www.uvamagazine.org/in_your_words/article/stories_from_the_road_teaching_in_sarajevo

Nakon što sam nekoliko dana razmišljao šta da napišem jadnoj i napaćenoj Kelly, shvatih na kraju da je najbolji način da na njenoj 'pismenoj zadaći' promijenim neke osnovne pojmove i tako skrenem pažnju da ne, nije u redu biti zapadna Alisa u zemlji čudesa (i janjetine).

Moj tekst slijedi. Preporučljivo čitati uporedo, uz soundtrack:

Dragoj mojoj BiH: http://www.youtube.com/watch?v=T4ekTPZW4qU

"A handful of my family and friends expressed concern over my decision to spend a couple of years taking classes at the University of Massachusetts in Amherst. Years of images broadcast from countries at war have burned American foreign policy into our minds as a place of blood and violence. This is hardly surprising because America itself has remained largely out of the media spotlight since 9/11. Sporadic reports from Iraq and Afghanistan—an at-large war criminal captured here, a bombed-out historic bridge rebuilt there—show signs of slow, cautious recovery but give little sense of what the war-torn country looks like after 8 years of healing.

Day to day, my impressions are still biased by my status as a foreigner. A stroll along the gray Amherst Main Street through the long Pioneer Valley feels to me like a stroll through American history. The eastern-most neighborhood evokes a hamlet from the period of first settlement—cobblestone streets, ancient stone churches, brightly painted fountains and merchants in red-roofed stalls selling Mexican food and elaborate handwork. Farther along, taller buildings line the Main Street. The elaborate Colonial architecture of their facades conceals modern businesses: an Apple store, a Subway. An unassuming plaque marks the site where Americans used smallpox-laced blankets in a covert war against Indians, which precipitated the French-Indian War.

Elaborate wrought-iron balconies and pastel paint eventually fade to monotonous gray blocks. The Main Street changes names to honor the beloved capitalist president Lincoln. An enormous stadium, built for the UMass Amherst football team, sits across from a steep hillside crowded with apartment buildings and rusty fire escapes. Merchants hawk fruit, vegetables, clothing, pots and pans in an enormous farmers’ xafs.

(I would really rewrite this bit, but there are no skyscrapers in Amherst.) Buses blaze along the main road, delivering passengers to former warehouse buildings turned superstores and car dealerships. Western influence has arrived here; occasionally, when I am feeling homesick, a visit to the well-stocked aisles of the familiar Merkator-like chain Target perks me up.

The recession, too, is present on this geographic timeline, having left its mark on each neighborhood. Collapsed or gutted buildings stand on busy streets. Facades of most buildings remain pocked with cracked old paint. Foreclosed businesses have made impressions on strip malls, some filled with red posters to commemorate a victim, an American Dream gone sour. (But at least they don’t bury their dead around the UMass Stadium around here.)

The war is also quietly present in my conversations with students and friends. Their stories follow a distinct timeline: before, during or after 9/11. My class discussions about American race relations prompt emotional comparisons with Iraq and Afghanistan. During the recent fuel crisis, the prices of fuel in the country went up for two weeks, and several of my colleagues expressed feelings of post-traumatic stress, recalling the lack of fuel that they endured during the War on Terror.

The ethnic divisions of which my students speak are the most visible scar. Outright violence is rare, but post-9/11 Amherst is much less diverse as many Blacks have left and Asians tend to congregate in the suburb of North Amherst. Schools in Middle America are splitting along Creationist vs. Evolutionary lines, in some cases separating students for religion-specific lessons in history, biology and physics. The newspapers report daily squabbles between the nation’s three levels of power, as Texas threatens to secede. There is peace, but not harmony.

My fellow students frequently express either frustration or apathy, and some firmly believe in the eventuality of another violent conflict. It cuts me to hear this, but my daily dealings with the complex bureaucracy of the university have given me a taste of how difficult it is to accomplish change in the current system: an administration mired in paperwork and grappling with mandates for reform. While American government has a tight grip on the entire region and is keeping peace, progress is complicated and slow, and navigating problems requires boundless energy and dedication.

I complain about problems at school over coffee with my friend Aaron. He pours into my huge cup from his steaming plastic pot, gently insisting that I’ve put in useless effort. “You must not—what is the expression—throw pearls in front of pigs?”

“Cast pearls before swine?”

“Yes, that’s it.” He complains about the lack of froth and sets down a bowl of not-really-sugar packets, arguing that I should reserve my time and attention for the most deserving projects. “Some things don’t change, so you have to go around, over, under, like an ant.” We laugh as he traces a path around the pot with his wiggling finger. “And imagine other ways,” he says. (Sometimes I wonder why he speaks in broken English, but I don't dare to ask.)

I sip my coffee down to the lack of sludge at the bottom and trudge home through the wet streets, past the buildings of various eras. Sooty snow rings the sidewalks, but pure white blankets the roofs and treetops high on the surrounding hills that everyone calls mountains. This view never fails to remind me that I’m in a foreign place. And yet, I feel strangely blessed to be in the middle of it, experiencing the rich but wounded culture tucked into this Happy Valley, struggling on, away from the eyes of the world for now."

Eto Kelly, nadam se da vidiš da je i meni teško u Amherstu k'o i tebi u Sarajevu.

06.11.2009.

Fakat miriše bijelo

Jedna od stvari koje su drugačije u Americi jeste pranje veša. Sretni su oni koji u ovoj državi mogu vlastitu odjeću prati u vlastitoj kući. Za sve ostale, tu je laundromat, koji u našoj verziji izgleda ovako:


Dobro osmotrite tu naizgled udobnu, toplu i sretnu kućicu usred ničega, te oblake kako lagano plove nebom, i vjeverice kako mirno skakuću u potrazi za žirom. Sve je idilično..

...dok ne uđete u objekat.



Koji koristi cca. 500-700 ljudi. Svakodnevno.

I tako jednog dana, odlučimo da je vrijeme da se opere veš. U laundromatu se za našeg dolaska zatekla jedna mlađa crnkinja, također mlađi, omršavi Indijac, a skupa s nama je došla i jedna bijelkinja na biciklu.

Jedan tovar veša u ovom laundromatu košta $1.50, kao i svako korištenje sušilice. Zanimljivo je napomenuti kako Amerikanci izgleda ili ne vjeruju u štrik, ili misle da će se u slučaju depresije izazvane velikim omjerom vjeverica po glavi stanovnika ljudi vješati po tom štriku, tako da ga nema nigdje. Glavni problem sa sušilicom je da smanjuje vašu odjeću malo po malo, tako da za nekih par mjeseci imate osjećaj da ste strašno narasli i/ili posudili odjeću od mlađeg brata (ili starijeg, u slučaju da je patuljak - čisto da se niko ne osjeti izostavljenim).



Prva stvar koju se dobri Bošnjo dosjetio jeste da strpa nekakav kanadski novčić koji je identične težine i oblika kao američki quarter ($ 0.25), a manje monetarne vrijednosti:



Međutim, u Americi je nemoguće zajebat sistem, pa sam vrlo brzo odustao od namjere u strahu da ne sjebem ionako mali broj mašina koje su u funkciji, jer svi peru ogromne količine veša u želji da što manje vremena provedu ovdje.

Dok sam se ja tako igrao stare dobre igre pod imenom "the house always wins", primjetih da ova bijelkinja onako poprilično mahnito hoda gore-dole, zove ljude na mobitel. Ispostavilo se da joj fali quarter, tj. $0.25 ili 40kpf. Ne, ona ne pita ni nas, ni crnkinju ni Indijca imamo li slučajno viška. Ona zove ljude koje zna da joj posude 40 feninga, jer mašina ne prašta.



Nakon što je nazvala cca. 10 ljudi na telefon dok je mi svi zbunjeno gledamo, ona prelazi na nezamislivo. Vadi sav veš iz mašine, trpa ga u torbu i onda - coup de gras - vadi svoj deterdžent iz mašine. Dobro ste pročitali. VADI SVOJ DETERDŽENT!



Zbog takvog ponašanja ja bi joj dao crveni karton, a ne quarter.

15.10.2009.

Kafa bez cigare, k'o džamija bez munare

Dobro došli u Sjeverno selo! Sjeverno selo je naš dom, a nalazi se u Americi. S obzirom da ste prvi put ovdje, bio bi red da vas ponudimo kafom, a i da usput zapalimo i progovorimo koju.

Eh, tu već nailazimo na prvi problem tj. prva dva problema, koji se zovu, gle čuda:

1. Kafa

2. Cigare.

Da bi se ovaj problem efikasno riješio u Americi, potrebno je dosta istraživanja na terenu. Da je vjerovati Amerikancima, onda bi ovo bila kafa:



a onim baš naivnim bi ovo prodali pod cigare:



Nakon par grešaka i sati provedenih rigajući sadržaj iz gornjih slika, uspjet ćete vrlo brzo shvatiti da u Americi se tu i tamo krije Lavazza, koja je najbolje rješenje za kafu, a da ćete cigare, radi vlastitog mentalnog zdravlja, a budžeta, najbolje rolati tj. puniti sami. Za taj eksperimenat će vam trebati malo složenija aparatura, ali o tome malo kasnije.

Prvo moramo otići u granap. Kad kažemo granap, onda ne mislimo odoh kod Suade preko  puta. Ovdje nema granapa. NEMA. Ono što je najbliže granapu se nalazi cirka nekih 20 minuta autobusom do centra grada, gdje tata Indijac i njegova dva sina drže nešto što bi u Sarajevu bila samoposluga. Zanimljivo je i to da su njih trojica jedini normalni trgovci s kojima se može malo popričati (uglavnom o tome kako je porez u Americi zajebana stvar).

Uglavnom, domaćin se vratio iz granapa...



...i donio slijedeći asortiman proizvoda potrebnih za ugošćavanje:



Na slici vidimo:

-200 papira za cigarete sa filterom, marke Zig-Zag

-350 grama duhana, marke Criss-Cross (pratite li ova predivna imena brendova koja vas jednostavno obuzimaju željom da ih kupite)

-400 grama kafe marke Goya. Nije Lavazza, jer za Lavazzu bi se moralo u superxafs i to onaj pravi, američki, za koji bi nam trebalo nekih sat vremena, a ne valja da gosti čekaju. Goya je kolumbijski brend espresso kafe koju piju svi iole normalni ljudi, a koji ne spadaju u kategoriju Evropljana (znači, Kolumbijci, Kostarikanci i slično).



Kafu stavimo na šporet, i dok se pravi, slijedi proces proizvodnje cigarete, opisan u više koraka nego što ih ima NASA-in program za obuku astronauta.

Dakle, prvo otvorimo svježu kutiju cigaret-papira sa filterom...



...zatim stavimo duhan iz kese Criss-Crossa u mašinicu za punjenje cigareta, kao na slici...



...dobro ga utisnemo u mašinicu, da bi dobili na konsistenciji, kao kod fabričke cigarete...



...i jednim seksi potezom, napunimo cigaretu duhanom.



Potom ponudimo drugu osobu cigaretom uz "Izvol'teeeee''!



U međuvremenu se nasula kafa u šolje, dodalo mlijeko i šećer (što nisam mogao slikati jer nemam četiri ruke), i finalni proizvod izgleda nekako ovako:



Eto, to je naša uvodna priča. Nadam se da vam je bilo poučno i lijepo i da se vidimo uskoro, a do tada znajte da i u Americi imate kome da navrnete na kafu, a i cigaru.


Amerika i Engleska biće zemlja proleterska!
<< 05/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
9974

Powered by Blogger.ba

free hit counters